Žalba Tužiteljstva BiH odnosila se na ukidanje mjere pritvora za četiri osobe:

- A. J. (1966), nastanjenog u Tuzli, državljanina BiH,

- S. P. (1973), nastanjenog u Živinicama, državljanina BiH,

- R. K. (1974), nastanjenog u općini Kalesija, državljanina BiH i

- S. M. (1974), nastanjenog u općini Tuzla, državljanina BiH.

Pritvor za sve navedene osumnjičene osobe je zatražen zbog razloga propisanih člankom 132. stavkom 1. točkama b) i c) ZKP-a BiH, odnosno zbog postojanja osnovane bojazni da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli utjecati na svjedoke, supočinitelje i prikrivače, kao i da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti kazneno djelo.

Dana 04.07.2013. godine, Tužiteljstvo BiH je zatražilo od Suda BiH produžetak pritvora za sve navedene osumnjičene, u trajanju od još dva mjeseca. Ovaj prijedlog Tužiteljstva BiH o produženju pritvora za sve osumnjičene vanraspravno vijeće Suda BiH je dana 09.07.2013. godine odbilo i osumnjičenim osobama je odredilo mjere zabrane, i to zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja, zabranu sastajanja sa određenim osobama, kao i obvezu javljanja nadležnim policijskim postajama.

Tužiteljstvo BiH je na ovu odluku Suda BiH dana 09.07.2013. godine uložilo žalbu u kojoj je osporavalo zaključak prvostupanjskog vijeća Suda BiH i dokazivalo da mjere zabrane ne mogu ostvariti svrhu zbog kojeg je pritvor osumnjičenim osobama određen.

Apelacijsko vijeće suda BiH je, nakon što je ispitalo pobijano rješenje u granicama žalbenog prigovora, dana 16.07.2013. godine odlučilo da se mjera pritvora prema navedenim osumnjičenim osobama, određena u ovoj fazi postupka, ne može ostvariti mjerama zabrane koje je odredilo vanraspravno vijeće, kao supstitut mjeri pritvora, te da je navedenim osumnjičenim osobama neophodno produžiti pritvor.

Apelacijsko vijeće Suda BiH je konstatiralo da je Tužiteljstvo BiH ispravno, argumentirano i utemeljeno ukazalo na potrebu izricanja mjere pritvora kao jedine svrsishodne mjere.