Žalba Tužilaštva BiH odnosila se na ukidanje mjere pritvora za četiri osobe:

- A. J. (1966), nastanjenog u Tuzli, državljanina BiH,

- S. P. (1973), nastanjenog u Živinicama, državljanina BiH,

- R. K. (1974), nastanjenog u opštini Kalesija, državljanina BiH i

- S. M. (1974), nastanjenog u opštini Tuzla, državljanina BiH.

Pritvor za sve navedene osumnjičene osobe je zatražen zbog razloga propisanih članom 132. stavom 1. tačkama b) i c) ZKP-a BiH, odnosno zbog postojanja osnovane bojazni da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uticati na svjedoke, saučesnike i prikrivače, kao i da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo.

Dana 04.07.2013. godine, Tužilaštvo BiH je zatražilo od Suda BiH produžetak pritvora za sve navedene osumnjičene, u trajanju od još dva mjeseca. Ovaj prijedlog Tužilaštva BiH o produženju pritvora za sve osumnjičene vanraspravno vijeće Suda BiH je dana 09.07.2013. godine odbilo i osumnjičenim osobama je odredilo mjere zabrane, i to zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja, zabranu sastajanja sa određenim osobama, kao i obavezu javljanja nadležnim policijskim stanicama.

Tužilaštvo BiH je na ovu odluku Suda BiH dana 09.07.2013. godine uložilo žalbu u kojoj je osporavalo zaključak prvostepenog vijeća Suda BiH i dokazivalo da mjere zabrane ne mogu ostvariti svrhu zbog kojeg je pritvor osumnjičenim osobama određen.

Apelaciono vijeće suda BiH je, nakon što je ispitalo pobijano rješenje u granicama žalbenog prigovora, dana 16.07.2013. godine odlučilo da se mjera pritvora prema navedenim osumnjičenim osobama, određena u ovoj fazi postupka, ne može ostvariti mjerama zabrane koje je odredilo vanraspravno vijeće, kao supstitut mjeri pritvora, te da je navedenim osumnjičenim osobama neophodno produžiti pritvor.

Apelaciono vijeće Suda BiH je konstatovalo da je Tužilaštvo BiH ispravno, argumentovano i osnovano ukazalo na potrebu izricanja mjere pritvora kao jedine svrsishodne mjere.