Водећи свјетски медији извијестили су о заједничкој акцији Тужилаштва БиХ и Тужилаштва за ратне злочине Србије на откривању и процесуирању одговорних за ратни злочин у Штрпцима и Вишеграду 1993. године

The New York Times

15 Srba uhapšeno u vezi sa masakrom iz 1993. godine

Napisao RICK LYMAN, 5. decembar 2014. godine

VARŠAVA — Nakon više od dvije decenije od mučenja i ubistva oko 20 ljudi na zabačenoj željezničkoj stanici u Bosni i Hercegovini, tužioci su u petak uhapsili 15 ljudi za koje kažu da su umiješani u taj masakr, koji je nesumnjiv podsjetnik na neriješene zločine iz sukoba u bivšoj Jugoslaviji.

Posebno je pažnje vrijedan način na koji su izvršena hapšenja: kao rezultat saradnje službenika za provođenje zakona iz Srbije i susjedne Bosne i Hercegovine , bivših neprijatelja koji se još uvijek bore sa posljedicama krvavog sukoba.

“Nakon 21 godine, u zajedničkoj akciji tužilaštava u Bosni i Hercegovini i Srbiji, te u zajedničkoj akciji policije iz obje zemlje, napravljen je veliki korak naprijed” rekao je u jednom intervjuu u petak Bruno Vekarić, zamjenik tužioca za ratne zločine Srbije. “Konačno smo u mogućnosti da, nakon dugog perioda užasne ćutnje, ovo dovedemo pred lice pravde”.

U policijskoj akciji izvedenoj u petak u ranim jutarnjim satima, policija je u obje države privela pet Srba i 10 Srba iz Bosne i Hercegovine, a među njima i Luku Dragičevića, generala bosanskih Srba koji je bio nadležan za vojne operacije na tom području u to vrijeme, te Gojka Lukića, brata Milana Lukića, ratnog zapovjednika bosanskih Srba koji je već duže vrijeme pod sumnjom da je bio glavni planer operacija etničkog čišćenja, a koji je sada u zatvoru.

Nekoliko pripadnika milicije bosanskih Srba je takođe zarobljeno, a tužioci kažu da se nadaju da će te ljude ubijediti da identifikuju svoje nadređene koji su odobrili ovu operaciju. O ovim hapšenjima je prvi izvijestio “The Associated Press”.

Masakr koji je počeo na željezničkoj stanici u Štrpcima dana 27. februara 1993., godine je bio toliko uznemirujući da se on sada smatra jednim od najozloglašenijih ratnih zločina iz tog perioda.

Voz koji je saobraćao od Beograda, glavnog grada Srbije, do Bara na obali Mediterana u susjednoj Crnoj Gori, nakratko je prošao kroz teritoriju Bosne i Hercegovine. Tu, na željezničkoj stanici u Štrpcima, pripadnici milicije bosanskih Srba su zaustavili voz i sa njega skinuli 18 državljana Srbije koji su se po imenima mogli prepoznati kao pripadnici nesrpskog stanovništva po svojoj etničkoj pripadnosti— 18 bosanskih muslimana i jedan Hrvat. U izjavi datoj u petak, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je dalo veći broj, navodeći da se radi o “najmanje 20” žrtava, uključujući i jednu žrtvu “afro-azijskog porijekla”.

Ti ljudi su pretučeni i odvedeni, zatim su skinuti do gole kože, mučeni, pa ubijeni u jednoj izgorjeloj kući pored rijeke Drine.

Činjenice da ova ubistva nikada nisu u potpunosti istražena, te da je samo jedan niskorangirani vojnik osuđen za ovaj masakr, su bile stalne političke teme u obje zemlje, i one su često navođene kao znak da se region još uvijek u potpunosti ne bavi ratnim zločinima koji su počinjeni za vrijeme sukoba.

“Mnogi ratni zločinci su još uvijek uticajni u biznisu, politici, policiji i vojsci” rekao je za “The Associated Press” glavni tužilac Bosne i Hercegovine, Goran Salihović.

Associated Press

Uhapšeno 15 lica koja su učestvovala u masakru tokom balkanskog rata

PRIJEPOLJE, Srbija — 5.12. 2014. godine, 10:58 ET

Pišu JOVANA GEC i DUŠAN STOJANOVIĆ Associated Press

Atifa Memović je zadnji put vidjela svog supruga prije dvije decenije, ali se toga sjeća kao da je bilo jučer. Padao je snijeg pa je Fikret, željeznički radnik, nosio podstavljenu teksas jaknu i sivi džemper preko karirane košulje, a na ruci sat Seiko. Poljubio ju je i obećao da će se vratiti popodnevnim vozom.

Nikad nije došao.

U petak su Srbija i BiH izvršile racije pred zoru i uhapsile 15 osumnjičenih za masakr u kojem su Fikret i 18 drugih bili skinuti s voza na vrhuncu sukoba na Balkanu. Associated Press je dobila ekskluzivna istražna dokumenta koji pokazuju kako su dvije zemlje ?ogorčeni nerijatelji tokom rata? radile zajedno na razbijanju slučaja masakra u Štrpcima 27.2.1993. godine, koji simbolizira kulturu nekažnjavanja kojom se i dan danas štite odredi smrti i njihovi gospodari.

Među uhapšenim osumnjičenima, petoricom u Srbiji i desetoricom u BiH su i brat zatvorenog gospodara rata, bivši pripadnici milicije i bivši general bosanskih Srba koji je komandovao vojskomu tom području.

„Sada smo na putu da rešimo to ubistvo koje je bilo skrivano više od 20 godina“, rekao je zamjenik srbijanskog tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić. „Moramo to da učinimo za nevine žrtve.“

Glavni tužila državnog tužilaštva Goran Salihović je pohvalio saradnju između dvije suparničke zemlje, rekavši da je „ta poruka veoma važna: kriminalci nemaju gdje da se sakriju i ne mogu da izbjegnu pravdu.“

Zatvoreni osumnjičeni i njihovi advokati nisu davali nikakve komentare, ali su bosanski Srbi u petak protestovali zbog hapšenja u njihovom istočnom uporištu u Višegradu.

„Došao sam u znak protesta zbog zbog toga što je sinoć ovdje uhapšeno nekoliko Srba“, rekao je Milovan Marković, čiji je zet pritvoren. „Momir je uhapšen u svojoj kući. On nije učinio ništa, nikakve ratne zločine.“

Memovićeva kćerka, Selma Čolović-Memović, rekla je da je sretna što su „ti monstrumi konačno iza rešetaka.“

„Ništa neće vratiti mog oca, ali da sada vidimo da li će dobiti kaznu koju zaslužuju“, rekla je.

Sada se postavlja pitanje da li će osumnjičeni ukazati na muškarce iznad njih koji su naredili ubistva, kažu istražitelji. Ako bude tako, oni bi mogli ukazati na neke od najviših bivših i sadašnjih zvaničnika Srbije, one koji su bili istaknuti u ratnoj mašini tadašnjeg predsjednika, Slobodana Miloševića. Dok srpska vlada sada priznaje da se u Štrpcima desio ratni zločin, neki u Srbiji još uvijek vide ubice kao ratne heroje.

„Mnogi ratni zločinci su još uvijek uticajni u poslu, politici, policiji i vojsci“, rekao je Salihović, koji je istraživanje ratnih zločina na Balkanu uporedio s diranjem u zmijsko gnijezdo“.

AP je dobio ekskluzivna istražna dokumenata o istrazi koju podržava UN-ov tribunal za ratne zločine u Hagu, Holandija. Zajedno sa iskazimaa svjedoka, oni pružaju prvi detaljan opis tragedije čije su rane otvorene još i danas, jer ubice nisu identificirane i nije izvršena naknada porodicama žrtava.

MASAKR

Tog dana, Fikret Memović je putovao kući u Prijepolje iz glavnog grada, Beograda, gdje je prisustvovao sastanku željezničkih radnika.

Njegov voz se neplanirano zaustavio na stanici u Štrpcima, udaljenom mjestu u istočnoj Bosni na granici sa Srbijom, gdje su milicionier, bosanski Srbi, upali da provjere lične karte putnika.

Po imenima su identifikovali 18 bosanskih Muslimana i jednog i istjerali ih vani. Voz je nastavio u tišini.

Zarobljeni muškarci, držeći svoju prtljagu, utjerani su u vojni kamion, koji je otišao makadamskom cestom. Uz izvikivanje i pucanje iz pištolja u zrak, te snage su svoje zarobljenike odveli u seosku školi. U fiskulturnoj Sali su muškarce skinuli do gola. Zatim su ih tako žestoko udarali kundacima da se krv u lokvama skupljala na drvenom podu i da je pošpricala zidove.

Gole i krvave, s rukama vezanim žicom, muškarci su odvedeni kamionom do prazne, napola spaljena kuće od crvene opeke u neposrednoj blizini rijeke Drine. Tamo su im pucali u potiljak. Dva zatvorenika koji su pokušali pobjeći su bila ulovljena i zaklana.

Ubice su podijelile plijen? gotovinu, zlatne lančiće, narukvice, prstenje, Memovićev pozlaćeni Seiko sat. Odjeća i prtljaga žrtava je bila spaljena na lomači koja zapalio se večernje nebo.

Tijela su ostavljena razbacana na i oko napuštene kuće. Sljedećeg jutra, traktorima su bila odvežena do rijeke i bačena u nju.

SMRTI SU BILE PREDVIĐENE

Masakr u Štrpcima je bio u sklopu sukoba u kojem je stradalo više od 100.000 ljudi i u kojem su raseljeni milioni ljudi. Iako se sve strane optužuju za ratne zločine, istoričari kažu da su Srbi u BiH i Hrvatskoj počinili najgore zločine u nastojanju da se stvori etnički čista teritorija.

Tužioci su sada identifikovali Milana Lukića, bosanskog Srbina i jednog od najstrašnijih gospodara rata u balkanskim ratovima, kao kolovođu masakra Štrpcima, koji je bio pedantno planiran i izvršen. Lukić već izdržava doživotnu kaznu koju mu je UN-ov tribunal izrekao za odvojene zločine nad muslimanima u BiH. U knjizi koju je napisao u svojoj zatvorskoj ćeliji 2011. godine, Lukić tvrdi da je štitiobosanske muslimane i da nije počinio nikakve zločine nad nesrbima.

Među uhapšenima u vezi sa masakrom u Štrpcima je njegov brat Gojko Lukić; bivši bliski saradnik Bobana Inđića; nekoliko bivših pripadnika milicije i bivši general vojske bosanskih Srba Luka Dragićević, koji je komandovao vojskom u pograničnom pojasu.

Istraga se takođe bavi i problematičnim pitanjem ko je šta znao. Milan Lukić je bio osumnjičen da ga je vrbovala državna bezbednost Srbije, koja je rasporedila paravojne jedinice na područjima pod kontrolom Srba radi elimininacije bosanskih muslimana, AP-u su rekli zvaničnici bezbednosti iz Srbije i BiH pod uslovom da ostanu anonimni jer nisu bili ovlašteni da razgovaraju o ovom slučaju.

Vojska bosanskih Srba je bila finansiran iz Beograda i bila je pod kontrolom vojnog i političkog vrha Jugoslavije, koja se u to vrijeme sastojala od Srbije i Crne Gore, u skladu sa sudskim dokumentima i zvaničnicima, uključujući i bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića. On je negirao da je unaprijed znao za masakr, ali je priznao AP-u da su visoki zvaničnici, uključujući i njega, odmah saznali kada je bio izvršen.

„Znao sam za to od samog početka“, rekao je Bulatović, koji više nije u politici. „To su bili kriminalci i ubice.“

OBRAZAC DOSLUHA

Dokument iz vremena rata kojeg je u toku rata izdao gospodar rata u štabu bosanskih Srba general Ratko Mladić i koji je stavljen na raspolaganje AP-u, ukazuje na obrazac dosluha između milicije koja je radila u tom području i rukovodstva bosanskih Srba. U dokumentu se naređuje svim snagama u BiH da hvataju sve muslimane koji prolaze kroz područja pod srpskom kontrolom, što ukazuje na odgovornost na visokom nivou u slučaju otmica u Štrpcima. Mladića je za genocid optužio UN-ov tribunal za ratne zločine u Hagu, zajedno sa Miloševićem i vođom bosanskih Srba Radovan Karadžić.

„Postojao je barem prešutni dogovor o tome šta se dogodilo u Štrpcima“, rekao je tužilac Vekarić. „Kad kažem prešutni sporazum, mislim da su učestvovali i neki državni organi.“

Službeni dokumenti državne željezničke kompanije također pokazuju da su jugoslovenske vlasti unaprijed upozorene na planirane otmice. Službenik bezbednosti u željezničkom saobraćaju Mitar Mandić je u dokumentu datiranom gotovo mjesec dana prije otmice naveo da će „pripadnici vojske (bosanskih) Srba zaustaviti voz i odvesti putnike.“

Zvaničnici za bezbednost željezničkog saobraćaja održali su sastanke sa srpskom policijom, državnom bezbednošću i ministarstvom odbrane na temu otmica. Jugoslavija u kojoj su prevldavali Srbi, bila je zadužena ua čuvanje cijele pruge? uključujući i gotovo 10 kilometara (6 milja) dijela pruge stretch preko bh. teritorije koji je uključivao Štrpce.

„Svi oni koji su bili na pozicijama i mogli da spriječe otmicu bili su obaviješteni“, napisao je advokat Dragoljub Todorović, koji je zastupao porodice žrtava. „Pošto je otmica ipak izvršena, to znači da su svi oni osumnjičeni, jer su znali sve, ali nisu učinili ništa.“

Prijetnje istražiteljima, zastrašivanje svjedoka, pokušaji da se podmetnu lažni dokazi i otezanje policije?, odnosno svi istaknuti faktori u slučaju Štrpci?, nastavili su da usporavaju nastojanja da se ratni zločinci izvedu pred lice pravde, kažu tužioci.

Do sada, su pronađeni posmrtni ostaci samo tri žrtve u jezeru Perućac, na granici između Srbije i Bosne, koje je tamo po svemu sudeći odnijela rijeka Drina.

Atifi Memović je data nada u pravdu. Njen um se opsesivno vraća na pokolj i ona kaže da nikada više ne može biti dobro do dana kad umre. Za nju, postoji samo jedan način da se pronađe malo mira.

„Voljela bih da znam gdje su mu kosti“, rekla je. „Znam da je otišao, ali kad bi samo mogli da nađu njegove kosti to bi donijelo neko olakšanje.